2015-07-10 Do sada pročitan 1014 puta

Prije 40 godina jedan se klinac muvao po sportskom aerodromu Lučko, razvlačio jedrilice i avione, pomagao pri polijetanjima, sve sa silnom željom da i sam jednom postane pilot jedrilice.

I desilo se ono što se često dešava – želja se nije ostvarila. I klinac je otišao s Lučkog.

Vrijeme je prolazilo, klinac je odrastao, ali želja je i dalje bila jednako živa. U međuvremenu je, sada već bivši klinac, naučio letjeti bezmotornim zmajem, paragliderom, motornim zmajem, vozio se avionima, u balonu i žirokopteru…. no jedrilica je i dalje ostala neostvaren san.

 

Kako je u tim svojim životnim lutanjima diplomirao meteorologiju, a iz hobija se bavio letenjem, počeli su ga zvati na razna zmajarska i paragliderska natjecanja kao službenog meteorologa.

Raditi prognoze za letačka natjecanja, posebno ako se radi o bilo kakvom jedrenju, je vrlo stresan posao. Ne samo zato što su piloti vrlo zahtjevni, nego i zato što vrlo brzo dobijete povratnu informaciju o vašoj prognozi! Tu nema muljanja! Prognoza mora biti jasna, iscrpna i nedvosmislena, i verificira se odmah.

Tako je ove godine taj bivši klinac pozvan da bude službeni meteorolog na Državnom prvenstvu Hrvatske u zrakoplovnom jedriličarstvu u Sinju.

Da, naravno, taj bivši klinac sam ja.

Pred kraj drugog letačkog dana, moj prijatelj Zlatko, sada direktor natjecanja, inače instruktor jedriličarstva kaže: „Ajde, idemo na letenje!“

 

„Na letenje? Jedrilicom?“ Nenenene, bilo bi to prejednostavno. Sada će sigurno nešto iskrsnuti, nešto što će i ovoga puta osujetiti ostvarenje mojeg dječačkog sna da letim jedrilicom.

Dvosjedna jedrilica Bejave je na startu, tu su i dva pomoćnika, dva padobrana…. Stavljaju mi padobran na leđa, zakvače ga, pomognu mi da se uguram u skučenu kabinu i to na prednje sjedalo (vidik je neusporedivo bolji nego sa zadnjeg sjedala), zavežu mi pojaseve, zakvače uže za vuču dok se avion koji će nas potegnuti namješta ispred nas.

Sve se odvija brzo, ja sam jedva svjestan svih događaja, i pilot aviona već dodaje gas, mi krećemoooo!

I to je to! Više nema povratka! Četrdesetogodišnji san se ostvaruje! Ja se vozim, ja letim u jedrilici!

Pogled na šleperski avion

Krug iznad aerodroma pa prema Sinju. I tu negdje Zlatko otkvači jedrilicu i mi zaista jedrimo. Sada sigurno očekujete opis kako je to letjeti u jedrilici, no ja nisam objektivan. U ovom trenutku u meni se miješaju razni osjećaji, mnogi koji uopće nemaju veze sa samim letenjem.

Prvo letenje u jedrilici

No morate probati. Za mene je to nova dimenzija letenja. Iako sam već mnogo puta jedrio bezmotornim zmajem – 18 godina(!) i nešto malo paraglajderom, ovo je ipak drugačije.

Kružimo iznad grada, Zlatko pokušava uloviti termiku, ali dan je već pri kraju, a see breez (vjetar s mora) je već uništio ono što je od termike bilo te ne uspijeva uloviti ništa.

Sinj, pogled iz orlovske perspektive

Još par pokušaja da se nađe bilo kakvo uspono strujanje zraka ostaju bez rezultata te ulazimo u školski krug i idemo na slijetanje.
I što da vam kažem na kraju? Samo jedno: nikada, ali baš nikada ne odustajte od svojih neostvarenih dječačkih snova! Do posljednjeg daha!

PS. Dobro ste primijetili, ovaj blog nema veze s motorima. Ali morao sam ovo podijeliti s vama.