2026-03-15 Do sada pročitan 179 puta

Volite rijeke, volite čiste i bistre rijeke, volite hladne rijeke, onda je Mrežnica pravi izbor za vas! Pitate li me gdje točno trebate otići, stavljate me pred tešku dilemu. Puno toga ima na šezdeset i tri kilometra njena toka. Bezbrojni slapovi i slapići, kaskade i brzaci, otočići i zelenilo na njenim obalama su ono što vam nudi priroda. Ljudi koji žive i rade uz nju vam, pak, nude neka druga zadovoljstva! Zato ne odbijam Andrejin poziv za izlet na Mrežnicu, a i malo šire.

I tako te sunčane subote, krećem s grupicom novinara put Karlovca, a potom do Ranča Felker u Goršćakima nedaleko Duge Rese. Dočekuju nas gazda Marijan i njegova asistentica Andreja (danas same Andreje…). Marijan, inače kapetan duge plovidbe, u jednom trenutku napušta more i posvećuje život svojoj najvećoj ljubavi – konjima. Iz svake njegove riječi, svake njegove geste vidite da on živi za konje, za taj ranč. Ta strast prema konjima je u svakom pokretu njegove ruke, u svakom koraku, u svakoj izgovorenoj rečenici. Priča nam o konjima, o njihovim karakterima, psihi, o načinu komunikacije s tim plemenitim, ali i nadasve pametnim životinjama. Zapravo, slušajući ga, zaključujem kako se ta neverbalna komunikacija s konjem lako može primijeniti i na ljude! Zorno nam sve to pokazuje u radu s jednim od njegovih ljubimaca i kada navede konja u oštri lijevi zaokret, konj, da bi ga dobro izveo, prekriži zadnje noge i meni odmah sine – pa da, to je to, u lijevom okretu bečkog valcera moraš prekrižiti noge da bi ga mogao izvesti! Vražji Strauss! Marijan traži dobrovoljca za pokusno jahanje! Mam se javljam! Nije mi ovo prvi puta, ali danas na konjskim leđima primjećujem moju laganu nestabilnost. Ipak je ispod mene živo biće, a ne motor. Lovim ritam njegova hoda, na kraju krajeva, sva tajna leži u ritmu, u usklađenosti. Zaključujem, ples i jahanje imaju dosta toga zajedničkog – ritam, usklađenost, signali, neverbalna komunikacija… Na kraju dajem obećanje Marijanu i Andreji da ću doći ponovo i napisati priču samo o njima.

 

Dvorište Ranča Felker

 

Unutrašnjost rančerske kuće, sve je u obilježju konja. Foto: Rene Karaman

 

Selfie s dvije dame.

 

S Andrejom, zaljubljenicom u konje. Foto: Đurđica Marković

 

Napeto gledamo zbivanja u koralu. Foto Rene Karaman

 

Marijan u „razgovoru“ s jednim od svojih ljubimaca. Foto: Rene Karaman

 

Andreja u elementu! Foto Rene Karaman

 

Jahati na motoru i na konju su dvije posve različite stvari. Foto: Đurđica Marković

 

- Vi imate brat-bratu dvadeset tisuća radnika pod sobom – govorim Miji Grguriću, pčelaru iz Dvorjanaca dok hodamo po njegovom pčelarskom gospodarstvu.

- Ma puno više, puno više – odgovara i shvaćam da uopće nemam pojma koliko pčela može sadržavati jedan roj, jedna košnica, a on ih ima mnoštvo! Možete kod Mije i njegove žene Vesne isprobati sve moguće medne proizvode, ali i nešto za što do sada nisam imao pojma da postoji – API komoru! Totalno vanzemaljska ideja! Nekoliko košnica „ugrađeno“ u zid kućice, a ventilatori iz njih upuhuju zrak u prostoriju. Kažu da za sinuse nema boljeg!

 

OPG Grgurić u znaku pčela. Foto: Rene Karaman

 

Mijo i Vesna, pčelari iz Dvorjanaca. Naša Andreja im asistira u točenju medice. Foto: Rene Karaman

 

Anton Rudan, od prvog trenutka mi je čudan – ma tko je taj lik? Dragi moj čitaoče, oprostit ćete mi moje neznanje i nepoznavanje tog čovjeka. U ovoj maloj grupi sam očito ja jedini koji ne zna za njega!

- Ma tko je on? – ispod glasa pitam Đurđicu.

- Pa šumski kuhar! Čovjek koji se bavi pripremom samoniklog bilja! Imao je i serijal na televiziji.

-  Uh! Kad ne gledam domaće programe.

Slušam Antona, slušam s kakvom strašću govori o samoniklom bilju, jednakom strašću kao što Marijan Felker govori o konjima i uživam kao praščić! Nema ničega što me toliko očarava kao ljudi koji slijede svoju strast. Čupka biljke po livadi, vadi ih iz potočića, daje nam da probamo, ova podsjeća na hren, ova na luk, ova je, pak, čisti pomfrit, ova vuče na mentu, ova je za ovo, ova za ono, jedem pupoljak maslačka (zaboravih za što je on dobar, ali mladi listovi su dobri za salatu)… pazite, ova je otrovna, da ju ne zamijenite za onu, ovu možete na lešo, s malo maslinova ulja… i tako se redaju priče o jestivom samoniklom bilju. Totalno fascinantno! Zapravo, fascinantno je koliko toga ima!

 

Napeto slušamo Antona Rudana. Foto: Rene Karaman

 

Koji slasni zalogaj! Foto: Rene Karaman

 

Prelazak preko Mrežnice u potrazi za novim slasnim zalogajima samoniklog bilja! Foto: Rene Karaman

 

I na kraju ovaj naš izlet na i oko Mrežnice zaokružujemo hedonistički (nije li cijeli bio čisti hedonizam??) u Restoranu DP. Naresci, čips od šarana, pašteta od guščje jetre, pohane bukovače, jelen u umaku, pečena teletina, pohani smuđ, desert po želji… Trudim se biti umjeren, od svega po malo, ali svega je bilo puno!

- Da li je netko za malo muškata – pita gazda.

- Neee! – zaori se salom.

- Ljudi, ljudi, nemojte i u moje ime! – ne mogu odoljeti muškatu, posebice onom poluslatkom ili slatkom.

Dolazi gazda s dvije čaše predivnog mirišljavog i dobro ohlađenog muškata i nas dvojica se kucnemo. E ta gesta je ona kandirana trešnja na vrhu šlaga na fantastičnoj torti od čokolade!

Možda je baš zato Mrežnica tako posebna – jer uz njenu čistoću teče i nešto još snažnije: ljudska strast.

Bome bi nam i stari Rimljani pozavidjeli! U Restoranu DP. Foto: Rene Karaman

 

Pohane bukovače. Foto: Rene Karaman

 

Čips od šarana. Foto: Rene Karaman

 

Pašteta od guščje jetre. Foto: Rene Karaman

 

Jelen u umaku. Foto: Rene Karaman

 

Pečena teletina. Foto: Rene Karaman

 

Pohani smuđ. Foto: Rene Karaman

 

Palačinke Dubai. Foto: Rene Karaman

 

Pita od jabuka sa sladoledom. Foto: Rene Karaman

 

Naslovna fotografija: Đurđica Marković